/
Povijesne legende

Povijesne legende

Legende su prastarog postanka i djelomično se poklapaju s mitovima. Narodne predaje iz naraštaja u naraštaj, prepričavanjem prelaze u fantaziju i maštarije pripovjedača a isprepletene su bajnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim, izmišljenim pojedinostima.

Kneginečke legende

Kneginečki kraj prepun je raznih pripovijesti i legendi koje su sačuvane od zaborava a koje daju odgovore na mnoga zanimljiva pitanja o Knegincu:
 
  • Kako se gradio tunel na izlazu iz tvrđave „Kehne“?
  • Gdje i kako se izrađivala cigla, odakle „tehnološke“ spoznaje onoga vremena?
  • Odakle fino klesani kameni blokovi na okolnim kućama, podrumima i klijetima?
  • Zašto je propao plan da današnji Kneginec postane pomorska luka?
Odgovore na ova i mnoga druga pitanja, u rukopisu ili svojem umu, čuvaju lokalni kroničari vremena.
 

Legenda o kralju Andriji II.

U kneginečkog je kuli od 1203.-1204. bio zatočen kralj Andrija II., kome su Kneginčani i varaždinski purgari, prema legendi, donosili hranu, točnije šljive, s obzirom da je ovo vinogradarski i šljivarski kraj. Kada je postao kraljem, u zahvalu svojim vjernim brižnicima, Varaždinu je 1209. dodijelio titulu slobodnog kraljevskog grada.
 

Jase u Knegincu

Prema legendi, današnji centar Kneginca bio je naseljen još u prastaro doba. U pripovijesti je zapamčen drveni toranj kao promatračnica i stražarnica ilirskog plemena Jase koji su naselili Varaždinske Toplice. Jase su naseljavali tople izvore s obzirom da su bili poznati kao ondašnji liječnici. Kako bi se zaštitili od ondašnjih uljeza, prema legendi, obitavali su malom naselju na području današnje crkve.
 

Napad Tatara na dvorac „Kehne“

Sljedeća priča seli u rani srednji vijek, u vrijeme Arpadovića. Na posjedu današnje crkve u Knegincu, bio je dvorac, tvrđava po ondašnjim standardima, kasnije nazvana „Kehne“. Kako je oduvijek postojala opasnost od napadača, izgrađeni su i podzemni tuneli za bijeg. Legenda kaže kako je 1242. jedna četa Tatara napala dvorac „Kehne“, u kojoj se tada nalazila jedna od kćeri Andrije II. sa svojom svitom. Braneći se od napadača i vidjevši da gube bitku, pobjegli su podzemnim tunelom. Tatari su ušli u tvrđavu ali nisu našli nikoga od ljudi. Kako su u brzini stanovnci tvrđave bježali, sa sobom su odnosili određene dragocijenosti. Kada su se pojavili u tvrđavi, na Kalniku, ništa od dragocijenosti nisu donijeli jer su sve putem ostavljali u tunelima, s namjerom da kasnije dođu po ostavljene dragocijenosti. Legenda kaže, kako je blago još uvijek na mjestu gdje su ga ostavili i nikada nije pronađeno jer je tunel bio djelomično urušen.
 

Pohod „Crna kraljice“ Knegincu

„Crna kraljica“ kaku su nazivali Barabaru Celjsku, nije bila na dobrom glasu, nešto kao vještica i zla žena u crnom odijelu. Izgledala je zastrašujuće. Na jednom od svojih putovanja, sa svojim je momcima, koji su je pratili, svratila  u oštećenu tvrđavu „Kehne“ i tu je noćila. Kako su je se mještani bojali jer im je otimala hranu i maltretirala ih, plemići iz okolnih mjesta su se sukobili sa „Crnom kraljicom“. Barbara je u metežu morala pobjeći te je putem primjećeno kako im nedostaje jedan kovčeg koji je ostao skriven negdje oko tvrđave. Kovčeg nikada nije pronađen te je na istom mjestu ostao do današnjeg dana.

Kneginja Marija

U dvoru, u Knegincu, živjela je i kneginja Marija, koja je voljela pržene kožice mladih pilića. Kako bi zadobili naklonost lijepe kneginje varaždinski purgari donosili bi joj pržene piliće. Mladići su se tako udvarali kneginji i natjecali u tome čiji će pilići lijepoj kneginji biti najbolji.

Ilijevske legende

Legenda o bijelom fratru

Bijeli je fratar svake večeri sjedio kod ulaza u dvorac Seketin i preo. Praznovjerni seljaci su se bojali sablasti što je vincilir (upravitelj vinograda) varaždinskog gradskog suca iskoristio pa se sa slugama zamatao u bijelu plahtu i plašio ljude. Kad su se navečer svi seljaci zaključavali u kuće, vincilir je neometano krao grožđe u susjednim vinogradima (izvor: Branko Svoboda: “Stare vinogradarske kurije i klijeti na Varaždinbregu”).

Beretinečke legende

Legenda o granici između Podravine i Zagorja

Ova legenda kaže da je glavna cesta koja prolazi Općinom Beretinec granica između Podravine i Zagorja. Donji dio prema Varaždinu se nalazi nizinsko područje, dok gornji dio krase prekrasni bregi.
Beretinec je dobio ime po berekima (barama), a Beletinec po kralju Beli i istoimenom obližnjem posjedu.
Kod Beretinca se odvila bitka s Mongolima kad su provalili u Hrvatsku.

Podravski jež

Na imanju svoje pomajke Oryšek u Beretincu živio je i radio Dragutin Antolek koji je kasnije dodao prezime Orešek u čast svojoj pomajci.
S obzirom da je bio protivnik njemačke i mađarske vlasti, jedno vrijeme je bio protjeran te se sklonio u Beč. Po povratku u rodni kraj odlučio se nastaviti baviti politikom te je u ladanjskoj kuriji u Beretinecu pripremao tekstove koje je 1862. godine izdao u poznatoj Platzerovoj tiskari pod nazivom ,,Podravski jež” koji je bio prvi satirični list u Hrvatskoj. Kako je ismijavao sve prisutniju germanizaciju, vlasti su zabranile daljnje tiskanje te je izašao samo u jednom broju.
Antolek Orešek bio je poznat kao osnivač pjevačkog društva ,,Vila”, istkanuti Ilirac te kao dugogodišnji predsjednik kazališnih dobrovoljaca. U političkom životu nije imao previše uspjeha te se povukao na svoje imanje gdje je 1883. završio svoj buran život.

Vidovečke legende

Legenda o vinskom sveučilištu u Krkancu

„Dižimo gospodo pehare! Pijmo na eks! To vam je uvjet za upis u prvi semestar „ –zaorio je dvoranom u Krkancu prodoran glas grofa Baltazara Patačića.


„Tako! A sada poslušajmo prvu lekciju koju ćemo nazvati – „In vino veritas“. Tko želi postati član „Pinte“ i doktor vinskih nauka mora puno kupica vina posrkati.“


Smijeh i grohot mladih vlastelinčića što su se na Krkancu okupili s obližnjih imanja, pa čak i iz Zagreba, popratio je domaćinov poziv, a zatim nastade tišina koju je narušavalo klokotanje vina što je nestajalo u plemićkim grlima. Zatim se cijelom skupu, okrenut prema stolu na kojem se uz upaljene svijeće nalazila „Pinta“ puna vina, obratio domaćin, grof Patačić sljedećim riječima poput kakve molitve.


„Sad već Sorbono, šuti-reći ću bez uvrede. Oni, koje ti uvrštavaš među doktore i kojima otvaraš put do časti, u ovoj će kući jedva moći postati učenici. Ova je prava škola dotora, ova učena Minerva napitaka pruža učenim znanost i liječnicima liječničko umijeće, pravnicima otvara zakone a svećenicma brevijar. Vojnicima pruža štita, narodu posvemašnju sigurnost. Ona štuje ljudska prava, a ne želi kršiti ni Božja. U Pinti je naime, kvintesencija znanosti koja govoru daje uvjerljivost a pjesništvu ljupkost. Stoga poslije malo drugih, ona s pravom postaje peti fakultet.“


Tim riječima grofa Patačića bila je završena ceremonijaosnutka prvog vinskog sveučilišta u Hrvata prije gotovo tri stoljeća.